Uznemirujuća ispovijest doktorice iz COVID odjela s najtežim bolesnicima

Britanski The Guardian objavio je, u svojoj sekciji Observer, kolumnu anesteziologinje Britanskog nacionalnog zdravstvenog sistema.

Njenu kolumnu objavljujemo u cjelosti:

Nisam spremna, preklinje me pacijentica kroz masku CPAP mašine. Diše trostruko brže od normalne brzine i moram je intubirati jer se stanje pogoršava, unatoč tri dana intenzivnog liječenja. Ima 42 godine.

U očima joj je užas. Suze joj teku niz obraz. Gleda pacijenta nasuprot nje koji je u induciranoj komi, intubiran je i ne ide mu dobro.

Buka kisika u njenoj CPAP mašini čini komunikaciju gotovo nemogućom. Ponavlja: “Nisam spremna” i podiže prema meni drhtave ruke.

Ali, zasićenost kisika njenog organizma iznosi samo 84 posto, a treba biti blizu 100 posto. Ona postaje iscrpljena i uznemirena. Pokušava skinuti masku. “Moram nazvati obitelj”, dahće. Kimam i kažem OK, gotovo vičući da me čuje zbog buke alarma.

Na meni je klaustrofobična zaštitna oprema: maska za lice FFP3, vizir za lice, kompletno odijelo i duple rukavice. Počinjem se znojiti i shvaćam da će zbog njene pretilosti intubacija vjerovatno biti teška.

Pacijentica pokušava razgovarati sa svojom obitelji na FaceTimeu. Ostaje bez daha i izgleda kao da se utapa. Suze joj se slijevaju niz lice. Čujem kako neko na telefonu plače i govori “volim te”.

Skidam joj masku i stavljam oksigen. Nježno joj stavljam ruku na rame. “Svi smo ovdje da vam pomognemo. Sve će biti u redu. Sada vam dajemo lijekove koji će Vam pomoći da se opustite. Dopustite da se pazimo na Vas.”

Student joj ubrizgava 100 mg ketamina, 100 mg fentanila i 100 mg rokuronija intravenozno u brzom slijedu.

“Sve će biti u redu”, ponavljam. Gotovo odmah zasićenja kisika počinju padati. Ton oksimetra postaje mučno nizak.

Moramo čekati 60 sekundi za potpunu paralizu.

Četrdeset pet sekundi i ne mogu više čekati.

Udahnem.

Guram joj oštricu videolaringoskopa u usta i preko stražnjeg dijela jezika i odmah vidim natečen i hemoragičan orofarinks. Idem dublje, dok napokon ne vidim grkljan i glasnice. Kroz grkljan dolazi tzv. COVID gnoj.

Odmah ubacujem i endotrahealnu cijev [ETT] metalnim stiletom. Student uklanja stilet, a ja cijev ubacujem kroz glasnice i dalje dušnikom. Stežem ETT cijev, a mi je spajamo na ventilator i potvrđujemo da na monitoru vidimo trag ugljičnog dioksida krajnje plime i oseke. Zasićenja kisikom ne očitavaju se, njene usne su tamnoplave. Ton pulsnog oksimetra napokon raste, a zasićenje kisika polako raste iz ponora.

Podižem pogled prema ekipi i kroz vizire susrećem njihove široko raširene oči. Duboko odahnem.

Odjednom, svi alarmi opet vrište, ali ja ih ne čujem. Pogledam i vidim još jednu prestravljenu pacijenticu, na CPAP-u, kako zuri ravno u mene.

Tri sata kasnije od nas se traži da je intubiramo. Ona plače, govori: “Imam djecu kod kuće. Ne mogu ići na ventilator. Nisam spremna. Ne mogu umrijeti.”

Ima 35 godina. Kleknem i držim je za ruku. Ponovno objašnjavam da smo ovdje kako bismo joj pomogli. Dok priča s djecom, hitno pripremamo opremu i lijekove. Njena mala djeca plaču. Sigurno im izgledam stvarno zastrašujuće. Mogu ih vidjeti, ali ne mogu komunicirati s njima, a njihova mama postaje sve uznemirenija.

“Volim te, volim te, volim te …” govori, dok napokon drhtavim prstima ne pritisne “kraj” na ekranu.

Muči se i postat će acidotičnija i uznemirenija ako uskoro ne ode na respirator.

Dok je preoksigiramo, skidam joj CPAP masku i naginjem se bliže. “Ovdje smo da pazimo na vas. Sve će biti u redu.”

Prestajem razgovarati jer mislim da ću plakati. Bojim se da umire. Držim je za ruku. Ona je stisne, a ja stisnem njenu natrag.

Pogledam pacijenticu od ranije. Mislim na njenu obitelj kod kuće. Razmišljam o obitelji ove pacijentice. Razmišljam o svojoj obitelji kod kuće.

Trideset sekundi. Četrdeset sekundi.

Pažnja mi se vrati na njen dišni put, koji moram brzo osigurati. Nema vremena za razmišljanje. Nema druge šanse. Spremni smo.

Nakon mnogih naknadnih hitnih intervencija COVID intubacija, svaki dan se sjećam njih dvije, svoja prva dva COVID pacijenta. Još uvijek vidim užas u njihovim očima.

Gotovo 50 posto pacijenata s COVID-om koji su intubirani nakon neuspjelog CPAP-a nisu preživjeli, unatoč najintenzivnijem liječenju.

Odlučila sam ne saznati što se dogodilo s moje prve dvije pacijentice.

Još uvijek osjećam njenu ruku kako čvrsto drži moju s očajničkom nadom u očima. Jesam li bila zadnja osoba koja je ikad razgovarala s njima? Misao je prebolna.

Izvor:radiosarajevo.ba

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *